MALA POVIJEST

Šećerana, danas prigradsko naselje grada Belog Manastira nastalo je u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, odnosno 1911. godine kada je kruna dala izgraditi jednu od tri tvornica šećera. U tom razdoblju vlasnik Beljskog vlastelinstva bio je nadvojvioda Fridrich Habsburg. Tu je na prostoru između naselja Branjin Vrh i Beli Manastir izgrađena nova suvremena tvornica šećera. U to vrijeme naselje još nije imalo uvjete za uspostavu osnovne škole. Obližnje naselje Šumarina ima svoju školu gdje djeca iz Šećerane pohađaju sve do konca Prvoga svjetskog rada (1918. godine). Nakon rata naselje se razvija no sve do 1926. godine nisu imali svoju školu, od kada zapravo djeca prestaju pohađati školu u Šumarini i imaju svoju školu. Prvi učitelj je bio Milutin Vučičević.

Škola je nosila ime Državna narodna škola Šećerana – Branjin Vrh. Nastava se odvijala u jednom mješovitom odjeljenju od prvog do šestog razreda, a imali su 30 učenika. Škola je radila sve do početka Drugoga svjetskog rata.

Tijekom privremenog zaposjedanja Baranje od strane Kraljevine Mađarske, škola je djelovala od jeseni 1941. do zime 1944. godine. Nosila je naziv Magyar kiraji Állami Népiskola. Škola je bila osmorazredna. U tom razdoblju sljedeći su učitelji radili u školi: Nora Cimerman, Pusztai Jánonosne, te Kunst Katalin.

U sastavu Hrvatske i Jugoslavije naselje nije imalo školu do 1952. godine, a učenici iz naselja pohađali su školu u obližnjem Branjinom Vrhu, Šumarini i Belom Manastiru. Prvu inicijativu dao je učitelj Božidar Pajić iz škole u Šumarini, te 8. rujna školske 1952./53. godine započinje opetovano djelovati četverogodišnja škola.

Te se godine pristupilo izgradnji nove školske zgrade u naselju, a financirali su je Tvornica šećera ‘Belje’ i Narodni odbor kotara Beli Manastir. Nova škola je imala učionicu za nastavu, dvoranu za tjelesnu kulturu, kabinet, arhiv i ured za administraciju, a u njenom sastavu je bio i stan za učitelja. Dobila je ime Narodna osnovna škola ‘dr. Olge Dedijer’ Šećerana.

Ta je škola započela raditi 10. rujna 1953. godine i to s dva odjeljnja s 40 učenika i jednim učiteljem. Uz školi je djelovala i školska kuhinja. Škola je samostalno djelovala do 1959. godine kada postaje Područna škola središnje osnovne škole ‘Jovan Lazić’ Beli Manastir. Naredna dva i pol desetljeća djelovala je s dva do tri odjeljenja s dosta izraženim variranjem broja učenika. Tako bilježimo primjerice školske godine 1953./54. kada ih je bilo tridesetak, a 1961./62. čak l03, da bi 1973./74. taj broj pao na 59. U nekim razodobljima radilo je čak i tri učitelja zavisno broju učenika.

Vremena su se mijenjala, a potrebe su rasle. Tako da je 1977. godine sredstvima SIZ-a za osnovno obrazovanje Beli Manastir i kreditom RSIZ-a za osnovno i srednje obrazovanje školska zgrada u znatoj mjetri dograđena čime je stvoreno 1331 metar kvadratni korisne površine s osam učionica, radionicom za tehničku kulturu, kabiteni, zbornica, prostori za administraciju, kao i dvorana za tjelesnu kulturu. Škola postaje samostalna i to sa osam razreda. Odlukom Skupštine općine Beli Manastir postaje osmogodišnja škola i nosi ime ‘Veljko Vlahović’.

Više razrede (od V.do VIII.) pohađaju učenici iz naselja, ali i oni iz Branjinog Vrha, Petlovca, Zelenog Polja, Širina, Sudaraža, Luča, Majških Međa, Novog Nevesinja, Baranjskog Petrovog Sela i Torjanaca gdje su područne škole. Škola je školske 1977./78. godine brojala 336 učenika u 15 odjeljenja.

Tijekom godina rada i djelovanja uspostavljeni su i prijateljski odnosi sa brojnim školama u zemlji i inozemstvu. Ona bitna je i sa Općom školom iz Budimpešte.

Razumljivo je da su i u mjestima koja pripadaju i danas ovoj školi postojane četverorazdene škole tijekom prošlosti koje su dale svoj pečat u vremenu u kojemu su djelovale, ali i značajan temelj našem današnjem školskom i obrazovnom sustavu u Republici Hrvatskoj.

Školske godine 2009./2010. Škola broji 339 učenika raspoređenih u 25 odjela.